Najbolji hrvatski tamburaši (prije: Zlatni dukati), hrvatski su tamburaški sastav. br br Sastav djeluje od 1983. godine, kada su se na tadašnjoj glazbenoj sceni pojavili s albumom "Ni sokaci nisu što su nekad bili" (danas se taj album smatra tzv. "nultim albumom") u izdanju "Jugotona" a u sastavu:br br Zoran Bucković - primbr Stanko Šarić - basprimbr Zdravko Šljivac - basprimbr Željko Miloš (Jinx) - čelobr Mario Pleše - kontrabr Mato Lukačević - basbr Marijan Majdak - vokalni solistbr br U ovom sastavu grupa djeluje kratko vrijeme, tek jednu sezonu, da bi dvojica članova, Mato Lukačević i Stanko Šarić, nastavili nastupati pod imenom “Zlatni dukati” udruživši se sa skupinom tamburaša iz svog rodnog mjesta Štitar. Predvođeni Šimom Dominkovićem, ekipa u sastavu: Andrija Miličić, Mato Miličić, Mirko Gašparović, Josip Dominković, Mato Lukačević i Stanko Šarić, a nešto kasnije im se pridružuje i Hrvoje Majić, do 1985. godine nastupa u okolici Županje, kada se zbog nesuglasica razilaze. Godinu dana kasnije Mato Lukačević u suradnji sa Krešimirom Bogutovcem - Stipom ponovno okuplja ekipu u sastavu:br br Petar Nikolić - violinabr Hrvoje Majić - primbr Mirko Gašparović - basprimbr Krešimir Bogutovac (Stipa) - basprimbr Mato Miličić (Pišta) - kontrabr Mato Lukačević - basbr br Ovaj sastav također nastupa u županjskom kraju, a posebno je bio značajan stalni angažman u taverni restorana “Kristal” gdje sastav nastupa 1986. i 1987. godine. Krajem 1986. godine u sastav ponovno ulazi Stanko Šarić, a iz sastava izlazi Petar Nikolić, te je u ljeto 1987. godine sastav krenio u nastupe diljem Hrvatske, uz pomoć tadašnje glazbene agencije “Lira” iz Čakovca. Iste godine je dogovorena suradnja sa skladateljem Josipom Ivankovićem, a rezultat je bio album “Nek zvone tambure” koji je objavljen 1988. godine. Nakon neslaganja s načinom suradnje s Josipom Ivankovićem, sredinom 1988. godine iz grupe odlazi Krešimir Bogutovac Stipa, a preostala petorka nastavlja, uglavnom plodnu, suradnju s Josipom Ivankovićem iz koje je proizašao niz albuma.br br Na turneji u organizaciji Hrvatske bratske zajednice iz Amerike rodila se ideja za snimanje albuma domoljubnih pjesama “Hrvatska pjesmarica”, koji značajno doprinosi popularizaciji sastava i tamburaške glazbe općenito, što je ujedno bio i velik doprinos grupe u oslobađanju nacionalnog duha te razvoju i uspostavljanju demokratskih odnosa u tadašnjoj socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Nakon velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, 1991. godine sastav i dalje djeluje na nacionalnoj liniji te snima tzv. ratne pjesme, tj. album “U meni Hrvatska”, koji je po mišljenju vojnih stručnjaka u to vrijeme djelovao poput “topovskih bitnica” i hrabrio nenaoružane hrvatske ljude...